Nefertiti između Egipta i Njemačke

Nekoliko mjeseci star arheološki krik Zahija Hawassa, nekoć uglednog egiptologa, nije urodio željenim ciljem. Hawas je, naime, pokrenuo online peticiju da se bista faraonke Nefertiti, nastala u drugoj polovici 14. st. pr. Kr., vrati u Egipat odakle ju je 1913. u Berlin prenio (ilegalno, tvrde svi egipatski i brojni njemački mediji) arheolog Ludwig Borch­ardt. Ovaj portret supruge faraona Ehnatona, iskopan 1912. na lokalitetu Tell el-Amarna u srednjem Egiptu već stotinu godina opterećuje diplomatske odnose dviju zemalja. U tom kontekstu podsjeća na znatno poznatiji slučaj tzv. Elginovih mramora, antičkih grčkih skulptura koje je lord Elgin početkom 19. stoljeća otuđio s Partenona te ih iz Atene, tada pod otomanskom vlašću, prebacio u Ujedinjeno Kraljevstvo. Iako je nedavno nepobitno dokazano da lord nije imao potrebnu dozvolu otomanskih vlasti da skulpture prebaci u London, British Museum (a zapravo britanska vlada) i dalje odbija povrat. Tema se opet užarila prije dva mjeseca kada je francuski predsjednik Macron najavio da će se slavna tapiserija (zapravo goblen) iz Bayeuxa, vezeni prikaz dramatičnog dolaska Williama Osvajača 1066. na englesko prijestolje, izložiti u Londonu. Bez obzira što najvjerojatnije nikad nije bila na engleskom otočju mnogi, podgrijani političkom žeravicom, smatraju da bi se tapiserija tamo trebala vratiti. Najavljeni je događaj otvorio širu temu kolonijalne pljačke pa su u prvi plan ponovno došli lord Elgin, ali i Nefertiti.

Bista kraljice Nefertiti od 1925. nalazi se u berlinskom Egipatskom muzeju  / Snimio Philip Pikart Izvor Wikipedia

Kolonijalna pljačka ili legitimna trgovina?

Njezina je slavna bista prvi put javno izložena 1925. godine u berlinskom Egipatskom muzeju i od tada je Egipat (redovito neuspješno) nastoji diplomatskim putem vratiti. U proteklih stotinu godina pojavljuje se sve više dokaza koji idu u prilog tvrdnji da je Borchardt, baš kao i lord Elgin, bistu iznio iz zemlje protivno tadašnjim (a pogotovo današnjim) zakonima. Ondašnja uobičajena dioba arheoloških nalaza (između zemlje koja financira arheološku misiju i Egipta) u ovom je slučaju bila posebno netransparentna, budući da je o diobi odlučivalo Visoko vijeće za starine koje su tada, prije više od stoljeća, vodili Francuzi. Egipćani tvrde da su Nijemci prevarili Francuze oko vrijednosti same biste iako su, valja i to naglasiti, i Egipćani u toj podjeli nalaza iz Amarne dobili 50 % pronađenog. U najvećem broju komada možemo govoriti o pravim muzejskim „kapitalcima“. Kako bi Hawassova kampanja bila još snažnija, Egipatski muzej u Kairu mnoge važne nalaze iz Amarne ne predstavlja pojedinačno, nego su oni prezentirani grupno, u vitrinama. Tako se stječe dojam da je egipatski dio nalaza iz Amarne manje spektakularan od njemačkog dijela, danas sjajno prezentiranog u berlinskom Egipatskom muzeju. S druge strane Njemačka izbjegava spomenuti da je krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća Weimarska država donijela odluku da se Nefertiti ipak vrati Egiptu. Diplomatski su kanali sve pripremili, tadašnji je egipatski kralj čak pristao obeštetiti berlinski muzej drugim staroegipatskim umjetninama, no promjene u vladi to su zaustavile.

Nefertiti i Goebbels

Dolaskom nacista na vlast 1933. to se pitanje ponovno otvorilo posredovanjem njemačkog veleposlanika u Kairu Eberharda von Stohrera. Posebno ohrabren nalozima ministra propagande Goebbelsa i Reischmarschalla Göringa, on na jubileju kraljeve vladavine Egiptom kralju Fuadu, pred cijelim diplomatskim korom, svečano objavljuje njemačku odluku o vraćanju Nefertiti u domovinu. Iza svega se skrivao njemački interes za kontrolom Sueza koji je tada u britanskim rukama. Međutim, Adolf Hitler je taj pokušaj zaustavio uz često citiranu rečenicu „Nijemci će zadržati, bez obzira na okolnosti nalaska, sve do čega su došli“. U nacističkoj Njemačkoj na snazi je tada ideološki obračun sa svim kulturama i civilizacijama koje prethode nordijskoj, pa je svaki pokušaj veličanja one drevnoegipatske trebao biti zatrt. Ipak, to se ne događa iz dvaju razloga. Prvi je sama Nefertitina bista koju kancelar planira postaviti u poseban muzej koji je trebao resiti Germaniju, budući „svjetski glavni grad“. Drugi je Goebbelsov posjet Egiptu nakon kojeg će, vidjevši nalaze iz Tutankhamonove grobnice, u svom dnevniku ispisati panegirike civilizaciji starog Egipta.

Česta tema u njemačkim medijima

Poslije rata pitanje povratka biste ponovno se otvara, no podijeljena Njemačka i nejasne ingerencije nisu urodili pomakom. Novi val pokušaja događa se nakon ujedinjenja i od tad je jedna od češćih tema njemačkih medija. Tu na scenu stupa Zahi Hawas koji je tijekom vladavine egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, i sam imenovan ministrom za starine te javno obznanjuje da kreće u snažnu kampanju povratka. Doslovno svaki njegov tadašnji potez kao i brojna gostovanja po Njemačkoj senzibiliziraju njemačku javnost u stvaranju društvene klime odobravanja repatrijacije biste. Nakon što je bivši ravnatelj Egipatskog muzeja Dietrich Wildung dozvolio da se bista iskoristi u suvremenoj umjetničkoj instalaciji, a koja je izazvala velike prijepore i zabrinutost svjetske javnosti, egipatska je strana postala sigurna da je pitanje povratka gotova stvar. Dolaskom Friederike Seyfried na mjesto ravnateljice sve su se češće po njemačkim medijima mogli čuti glasovi kako će se bista jednog dana morati vratiti. Annalena Baerbock, sada već bivša njemačka ministrica vanjskih poslova, tijekom izbora također je najavljivala da će bista biti vraćena. Međutim službeni Egipat nikad nije uručio zahtjev za povrat. Ukoliko to i učine, Njemačka će zahtjev odbiti jer nema zakona koji bi joj naložio i dozvolio da takvo što napravi. Bistu je, naime, iskopao Borchard, od 1913. ona je odmah postala vlasništvo Jamesa Simona koji je financirao iskapanja u Amarni. On ju 1925. poklanja Njemačkoj državi uz uvjet da bude trajno izložena u Egipatskom muzeju. Njemačka država, dakle, nema pravni manevar kojim bi mogla poništiti takvu donaciju tim više što je Simon umro nakon što su ga na cesti pretukli nacisti.

UNESCO i međunarodni mehanizmi

S druge strane UNESCO i druga tijela UN-a razvili su tijekom 20. stoljeća seriju mehanizama koji omogućuju povrat kulturne baštine kao otetog identiteta. Najbolji primjer za to je francusko, a zatim i njemačko vraćanje dijela otetih „bronci“ iz Benina. Velika kampanja koju je oko toga predvodila baš ministrica Baerbock doživjela je dva udarca. Prvi je stigao iz samog Benina kojem je vraćen mali broj umjetnina (tek deseci u odnosu na tisuće koje su i dalje u europskim muzejima), a drugi kad je otkriveno da je dobar dio vraćenih umjetnina našao put do crnog tržišta. Potonje posebno i danas ističu najglasniji protivnici repatrijacije, naglašavajući kako Afrika nije sposobna sama skrbiti o vlastitoj kulturnoj baštini. S druge strane tzv. Arapsko proljeće u Egiptu pokazalo je koliko se staroegipatska baština redovito nalazi u izravnoj opasnosti od uništenja ili otuđenja. Britanski mediji tako su nedavno opisali stravično pustošenje muzeja u Kartumu, iz kojeg su pokradeni upravo staroegipatski artefakti. U najmanju ruku dvojbena je uloga koju je u Arapskom proljeću imao Mubarakov ministar Hawass i njega je samoga javno degradirala. Njegove poduhvate još financiraju SAD i Italija, dok se druge zemlje drže podalje.

Koja bista? Koji muzej?

Zaključno, i Njemačka i Egipat skrivaju činjenicu da jedinstvena Nefertitina bista nije jedini njezin prikaz. U njemačkim ih zbirkama ima desetak, a i Egipat se može pohvaliti sličnim, ako ne i većim brojem njezinih bista. Sve su one pronađene u kiparskoj radionici u Amarni i u različitim su fazama dovršenosti. Zdrav razum nalaže da se ona najvažnija, i svakako najljepša, Nefertiti vrati tamo odakle je krenula na svoj put dug stotinu godina, no egipatski unutarnji problemi i tu su se ispriječili. Ako se, i kada, vrati, gdje će biti izložena? U muzeju na Tahriru gdje su artefakti izloženi i čuvani ne baš u skladu s modernom muzejskom praksom? U Grand Egyptian Museumu čije je službeno otvorenje omeo nedavni rat Izraela i Irana, a gdje će biti izloženo svih 5300 predmeta pronađenih u grobnici Nefertitina posinka Tutankhamona? U Nacionalnom muzeju egipatske civilizacije gdje se nalaze sačuvane mumije faraona XVIII. dinastije kojoj je i Nefertiti pripadala? Ili pak u Miniji, gradu blizu nekadašnje Amarne gdje su Nijemci, uz obilnu donaciju tvrtke Siemens, izgradili veliki muzej? Taj je muzej i dalje zatvoren, nakon što su njemački novci godinama nestajali i time odugovlačili završetak izgradnje. Također opustošen tijekom Arapskog proljeća (lokalno je stanovništvo za pljačku izravno optužilo – Zahija Hawassa), s dijelom fundusa koji nikad nije pronađen, muzej trenutno čeka novo otvaranje. Preostala je još jedna strana koja se nije uključila u spor – Turci. Naime, u trenutku kada je Nefertitino vapnenačko lice izronilo iz višetisućljetnih naslaga pijeska, Egipat je formalno pripadao Otomanskom Carstvu. Znači li to da bi Nefertiti mogla krenuti put Istanbula? Može li se isto pravilo primijeniti i na partenonske mramorne „dragulje“ otuđene, također, otomanskoj vlasti? Ostaje za vidjeti koji manevri preostaju svim stranama u bliskoj budućnosti, ako se u međuvremenu ne pronađe ili opovrgne nepobitni dokaz krađe.